16.10.2018 POZDRAV IZ MOLDAVIJE - Piše Teodora Milanković
Srbijo moja, evo me na „vrhu sveta“, na mestu gde Sunce spava i gde se čuje kako gromovi dišu... U Kišinjevu, gde se bore “tvoja deca”. Ovde se najjače čuje „tvoja pesma“ ispod trobojke i naših orlova. I ne zameri što je izgužvana i što je mokra. Stegle je ruke, iskvasile je suze i znoj sa čela, kad su nam kolena pred njom klekla.
Pozdravljam te rodno mesto moje, i znaj da niko nije lepši od tebe moj Bogatiću. Uskoro se vraćamo, mi tvoji borci: Živanović Marija, Ružić Anđela, Gajić Strahinja, Živanović Ognjen, Milanković Teodora i trener Gajić Željko. I nema poraženih i pobednika. Na „KOHAI ŠAMPIONATU“ U Moldaviji odlučavlale su sitnice.
Pozdrav mojoj „čeličnoj lady“, mojoj snazi i mom osloncu, onoj koja grmi i seva i topi glečere kad zatreba, i mom velikom tati u čijem zagrljaju nestaju sve moje suze. I pozdrav njemu, mom velikom učitelju i treneru MILANU PERIĆU. Iako nije ovde sa nama, znam ja gde mu je bilo srce. A rekao je da će da boli. Da mora da boli. I bolelo je učitelju moj. Al rekli ste da koračamo dalje. I koračali smo. Pa koračajte i Vi, jer na Vas čekalu „Vaša deca“.
Pozdrav Mačvanskoj srednjoj školi, direktorki Milici Dražić, mom odeljenju II2 i razrednoj Maji Savić. (Nedostaje mi ono Vaše: „Mir, tišina ... i prekinite više!“)
Odavde iz Kišinjeva iz Moldavije sa „KOHAI ŠAMPIONATA“, odakle se vraćamo sa dve zlatne i jednom bronzanom medaljom, i sa dva zauzeta četvrta mesta, želim da pošaljem zahvalnost predsedniku opštine Bogatić, gospodinu Nenadu Beserovcu i Daliboru Ostojiću. Da nije bilo Vas, ne bi „ova petorka“ bila tu gde jeste, ne bi smo doživeli ovu radost i sa njom se vratili u Bogatić. Hvala i Sportskom savezu Bogatić, gospodinu Miši Staniću, Vladi Nikolić i ponovo neizostavnom Daliboru Ostojiću. Zahvaljujući Vama ime Bogatića stiglo je ovde po dno Ukrajine, preko Besarabijske visoravni do blizu Dnjepra i Crnog mora.
Kao sportista 2017-e godine, za čast koju ste mi ukazali ja Vam se vraćam sa osvojenom medaljom i peharom u ruci. U njima je sva moja radost i sreća, moj ponos i suze, moja borba i snaga... U njima je vera mojih trenera, njjihova neumoljivost, nesebičnost i neumornost.
I posebno , NAJVEĆE HVALA u ime svih članova našeg tima i dela reprezentacije Srbije, želim da uputim treneru ŽELJKU GAJIĆU. HVALA za svaku majicu natopljenu znojem, za one sate i dane mukotrpnog rada, hvala za vreme i strpljenje koje ste nam posvetili... Hvala za ovu radost i suze, za svu brigu i ova odličja, na čijem rubu stoji urezan VAŠ POTPIS. Hvala Vam što ste nas doveli na mesto gde je dovoljno izdignuti se na prste... i nebo nije daleko.
Milanković Teodora